NEKE MALO POZNATE ČINjENICE O SV. VLADIMIRU DUKLjANSKOM

Upravo se zaokružuje jedan čitavi milenijum otkada je živio i Dukljom vladao knez Vladimir (rođen oko 970. stradao mučeničkom smrću 22. maja 1016. g. - crkva drži da se to dogodilo 1015. godine), poznatiji danas kao Sveti Jovan Vladimir. To se poklapa uskoro sa dva milenijuma hrišćanstva, što - jedno i drugo - predstavlja zgodnu priliku da se crnogorski vjernici i ljubitelji naše kulturne prošlosti upoznaju ili, pak, podsjete na neke fundamente svoje samobitnosti.

Vizantijski istoričari, a posebno Pop Dukljanin, za kojega se sada već pouzdano zna da je to bio barski nadbiskup Grgur, ostavili su o Sv. Vladimiru nekoliko dragocjenih podataka. Vladao je Dukljom i susjednim oblastima (Skilica je zapisao "Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije") i bio u prijateljskim odnosima sa Vizantijom. U ratu protiv bugarskog cara Samuila, koji se dogodio oko 998. godine, dopao je sužanjstva i odveden na Samuilov dvor u Prespu. Tu se razvila ljubav između njega i careve kćerke Kosare, koja je od oca izmolila pristanak da se uda za otmenog sužnja. Kao carevom zetu vraćena mu je Duklja na upravu, a kao "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina" (Skilica) uživao je veliki ugled u svom narodu. Međutim, od novog bugarskog cara Jovana Vladislava, Kosarinog rođaka, kojemu je smetala Vladimirova popularnost, bio je na prevaru domamljen u Prespu, pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi. Tu se počinje širiti Vladimirov svetački kult i događati čuda na njegovom grobu, koje se opisuju u Ljetopisu i Žitiju. Zbog toga car dozvoljava Kosari da prenese tijelo svog muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. Tu je i Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora, a kada je sklopila oči sahranjena je, po sopstvenoj želji, do nogu svog muža.

Romantična ljubav Vladimira i Kosare inspirisala je brojne stvaraoce najrazličitijih umjetničkih vidova izražavanja (čitaoce upućujem na "Čitanku o Svetome Kralju Jovanu Vladimiru", sastavio episkop Nikolaj, Beograd 1925, reprint u Biblioteci Sveti Petar Cetinjski). Kult prvog dukljanskog svetitelja brzo se širio i izvan Duklje - u Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj i šire. Ubrzo mu je na slovenskom jeziku napisano Žitije, koje se zagubilo, ali za njegovo postojanje doznaje se iz Ljetopisa Popa Dukljanina. Naime, glava 36. tog spisa predstavlja, zapravo, sažeto svetačko žitije Sv. Vladimira. Ona se završava riječima: "Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čudesa se Bog udostojio počiniti posredstvom blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, u kojoj su njegova djela po redu opisana, pa će zaista saznati da je ovaj sveti čovjek bio jedan duh sa Gospodom i da je Bog bio sa njime, kome čast itd." To nedvosmisleno upućuje da je već tada, u drugoj polovini 12. vijeka postojalo pisano žitije Svetog Vladimira, na kojega upućuje sam pisac Ljetopisa.

Mošti Svetog Vladimira su 1215. g, pod nerazjašnjenim okolnostima, epirski vojnici prenijeli iz Krajine u Drač, gdje su počivale izvjesno vrijeme. Tada je Sv. Vladimir, kako tvrdi grčko žitije, proglašen za zaštitnika Drača. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381. manastir Sv. Jovana kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. O tom svom djelu ostavio je uklesane natpise na crkvi - na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku, u kojima se Sveti Vladimir po prvi put naziva Jovan Vladimir. Biće to zbog sličnosti pogubljenja Sv.Vladimira, usjekovanjem glave, kao što je ista sudbina zadesila i Jovana Preteču, kome je manastir bio posvećen. Šin Đon je po Vladimiru postao čuven kao hodočasničko stjecište. Štovali su ga pripadnici pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, a kasnije i muhamedanci. Isti je slučaj i sa krstom Svetog Vladimira kojega su Krajinjani uspjeli spasiti, a koji do danas na području Rumije predstavlja znak osobitog štovanja i sjećanje na "Svetog Kralja" kojemu je nekad pripadao.

Ovdje valja skrenuti pažnju na dvije bitne činjenice u vezi Svetog Vladimira. Prvo, zbog čega i u kakvim okolnostima su njegove mošti dislocirane iz Duklje i, drugo, gdje i kada se njegov kult širio u hrišćanskom svijetu? Odgovor na prvo pitanje daje dovoljno ubjedljivo njemački naučnik S. Hafner ("Studien zur altserbischen dynastischen istoriographie", Minhen 1964.). On, naime, kao razlog navodi antagonizam između Zete i Raške, te da su "Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani stavili, od samog početka, starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa." Pri tome treba imati u vidu da je u vrijeme kad su mošti Sv. Vladimira odnešene iz Krajine (1215.) vladao Stefan Prvovjenčani koji je tada pripremao svoje krunisanje za kralja, da mu je otac, Nemanja, već bio proglašen za svetog Simeona, a brat Sava uveliko radio na osamostaljenju srpske crkve i učvršćenju ugleda "svetorodne loze". Svakako da je takvim težnjama mogao smetati ugled koji je uživao Sv. Vladimir, te nijesu marili da spriječe translaciju svetiteljskih mošti izvan svoje države, ako tom činu nijesu, možda, i sami pripomogli. Oni su, dakle, Prvovjenčani i Sava, jedan već utemeljeni kult zamijenili drugim. Iz istog razloga u čitavoj srednjevjekovnoj srpskoj književnosti ne postoji ni pomena, ne samo o Vladimiru, nego ni o drugim vladarima iz dinastije Vojislavljevića. Na području Pećke patrijaršije je zvanično zamro kult Svetog Vladimira, ostao još samo u sjećanju naroda. Biće ponovo vaspostavljen tek u drugoj polovini prošlog vijeka, nakon što je već odavno bio ušao u crkvenu službu na područje Ohridske arhiepiskopije i još nekih pomjesnih crkva.

Širenje kulta Svetog Vladimira može se pratiti na osnovu prikazivanja njegovog lika na freskama, ikonama i grafikama. Spomenici u Albaniji još nijesu proučeni, te je poznato samo da je crkva u Šin Đonu, gdje su mošti do nedavno počivale, imala freske sa prikazima svetiteljevih čuda. Međutim, u Makedoniji je Vladimirov kult bio posebno intenzivno njegovan, naročito tokom 18. vijeka. Mislilo se, čak, da je izgradio ili obnovio neke poznate manastire, poput sv. Nauma na Ohridskom jezeru i sv. Jovana Bigorskog u dolini Radike. Makedonci su ga smatrali svojim svecem, te su ga često prikazivali zajedno sa sv. Klimentom i Naumom i lokalnim svetiteljima-misionarima zvanim Sedmočislenicima. U sv. Jovanu Bigorskom se pokazuju mošti za koje se tvrdi da pripadaju Sv. Vladimiru, dok mu jedna legenda pripisuje rođenje u mjestu Vladimirovo kod Ohrida. U Makedoniji je nastao i ikonografski tip Vladimirova lika. Na freskama i ikonama je prikazivan u poprsju, čitavoj figuri ili na konju, sa žitijskim scenama ili bez njih. Najčešće je prikazivan u svečanom vladarskom odijelu s krunom na glavi, svojom odsječenom glavom na pladnju i mučeničkim krstom u desnici.

Isti ikonografski tip se susreće na freskama u Bugarskoj, u manastirima Rilskom, Trojanskom, Dolnolozenskom i još ponegdje. I tamo je, najčešće, smatran domaćim svetiteljem, pa je pored "mirotočivi" ponegdje signiran i kao "Bugarski car Vladimir".

I u Grčkoj je, posebno na Svetoj Gori, bio poznat kult Svetog Vladimira. Prikazan je na freskama u manastiru Hilandaru, Zografu i Filoteju. Neki anonimni grčki zograf naslikao je ikonu Svetog Vladimira na konju koja je dospjela u manastir sv. Katarine na Sinaju.

Širenju kulta Svetog Vladimira znatno je doprinio Hristofor Žefarović, slikar i grafičar iz Makedonije, koji je 1741. izdao u Beču poznatu "Stematografiju" u kojoj je uvrstio i našeg svetitelja. Sljedeće godine je izdao bakropis sa Sv. Vladimirom i scenama njegovih čuda. To je, kao umnoženi grafički otisak, dospjelo ne samo do manastira i crkva već i do kuća pravoslavnih vjernika, što je oživjelo interesovanje za prvog dukljanskog svetitelja. Njegov lik je tada naslikan u nekoliko fresko-ansambala na području Karlovačke mitropolije - poput Bođana i Uspenjske crkve u Srpskom Kovinu (Raszkeve-u). Postoji, sigurno, još više likovnih prikaza Svetog Vladimira u starom crkvenom slikarstvu, što bi, svakako, trebalo proučiti, kako bi slika o tom našem svetitelju bila zaokružena, a putevi širenja njegovog kulta bolje razjašnjeni.

Važnu ulogu u širenju kulta Sv. Vladimira i njegovih likovnih prikaza u crkvenom slikarstvu imala je Akolutija (Služba i Žitije) štampana 1690. na grčkom jeziku u Veneciji. Nju je izdao Jovan Papa, dok je osnovne tekstove sastavio Kozma, iguman manastira Šin Đona, koji je neko vrijeme obavljao i dužnost namjesnika Ohridske arhiepiskopije. Ona je doživjela nekoliko izdanja, kasnije je bila prevedena na crkvenoslovenski i srpski, pa čak i makedonski jezik ohridske varijante.

Na kraju, zanimljivo je napomenuti, da je Srpska pravoslavna crkva zvanično uvrstila Svetog Vladimira u srpske svetitelje tek 1861. godine, kada je ušao u "Srbljak" kojega je te godine štampao beogradski mitropolit Mihailo.

Dr Rajko Vujičić

Copyright ^© 2000. Crnogorska pravoslavna crkva. Sva prava zaštićena.
Sa blagoslovom Njegovog Visokopreosvještenstva Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog Mihaila
Kontakt adresa: webmaster@moc-cpc.org
Copyright ^© 2000. Montenegrin Orthodox Church. All rights reserved.
With blessing of His Beatitude Mihailo, Archbishop of Cetinje and Montenegrin Metropolitan.