FORTITER IN RE, SUAVITER IN MODO

Odvažno u činu, blago u načinu!

Ova poznata maksima antičkih mudraca najzad ima sljedbenika i u Crnoj Gori: utkana je, bez predrasuda i bez ostatka, u sam logos Crnogorske pravoslavne crkve. Vjekovni stub crnogorske duhovnosti i državnosti, tako prepoznatljiv po svom iskonskom etosu i timosu, svekoliku svoju misiju temelji na toj filozofemi. Samo tom strategijom, Crnogorska pravoslavna crkva je mogla da se uzdigne iz pepela i vrati svojim korijenima. Samo tako djelujući, ona je i jedno i drugo mogla da učini zorno i impresivno. I učinila je. Zato, opet njenog Mitropolita biraju Crnogorci na svom saboru. Zato, opet njen Mitropolit predvodi Crnogorce na putu nade. Ne transcendentalne, već realne nade. Ne nade u nagradu na onom svijetu za svu bijedu bivstvovanja na ovom, već nade u čovjeka i njegovo pregnuće da nebo stvori na zemlji.

Otkud ovakva snaga Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi? Otkud njen izrazito reformatorski diskurs? Je li takav diskurs u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi uopšte moguć, ako se zna: da reformatorstvo u pravoslavlju nije uobičajena pojava; da male zemlje obično nijesu, i ne mogu biti, pozornice velikih zaokreta; da nema mnogo primjera, naročito u novovjekovnoj istoriji, da su crkve prednjačile laičkim strukturama u demokratskim promjenama i stvarnom širenju granica ljudskih prava i sloboda? Radi li se o istinskom, svjesnom i trajnom opredjeljenju ili je u pitanju efemerni, slučajni poduhvat ograničenih dometa?

Na ova i slična pitanja moguće je dati različite odgovore. Feniksovski fenomen Crnogorske pravoslavne crkve, na primjer, može da se objašnjava i kao čin božanskog proviđenja: jer, ako ikome u Crnoj Gori pripada pravo da personifikuje tu običnim smrtnicima nedostupnu misiju, onda su to časni, smjerni i skrupulozni prvaci Crnogorske pravoslavne crkve. Taj fenomen može da se tumači i činjenicom da tu Crkvu predvode ljudi koje, prema Talmudu, Bog najviše voli, a to su "oni koji nijesu razdražljivi, oni koji vole slobodu i oni kojima je duša bez ikakve zlobe". Reformatorstvo Crnogorske pravoslavne crkve može, pak, da se tumači kao nastavak njene tradicije: jer, znano je da su upravo njeni veliki predvodnici svojim sljedbenicima ostavili u amanet znamenite poruke, da "nema posla u plaha glavara" i da "pregaocu Bog daje mahove". Ne bi zvučalo nelogično, i ne bi se pogriješilo, ako bi se kazalo i ovo: U osnovi svega što karakteriše poziciju i ulogu Crnogorske pravoslavne crkve, nalazi se svjesno priklanjanje svjetskom trendu neoreformacije - procesu kome, od sredine šezdesetih godina ovog vijeka,  inkliniraju sve vjerske organizacije, zainteresovane da održe korak sa svijetom postindustrijske ere. Čini se, ipak, da je najbliže stvarnosti sljedeći odgovor: To što Crnogorska pravoslavna crkva danas jeste, i čime zrači, proizvod je činjenice da se ona prije, snažnije i uvjerljivije od drugih domicilnih činilaca, i mišlju i djelom ukorijenila u suštinske potrebe savremenog crnogorskog društva. Njeno reformatorstvo je izraz i odraz te njene autentičnosti, dokaz da ona radi ono što joj nalažu vrijeme i vitalni interesi njenih sljedbenika i poštovalaca. Ona ne mijenja i ne krivotvori Jevanđelje, već ovo razumijeva i tumači saobrazno kriterijumima i principima civilizacije s početka trećeg milenijuma. Ona nije obnovljena da bi ponudila još jedan mitski i mistični alibi za ljudska zla i zlodjela, već da bi ljudima otvorila oči i izvela ih na put iskupljenja u stvarnom životu.

Više momenata ide u prilog ovom stanovištu.

U prvom redu, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva se ne samo doima, već i faktički iskazuje kao prvi i za sada jedini relevantni činilac u Crnoj Gori, koji je iz realno sagledane istorijske prošlosti izvukao odgovarajuće pouke za sadašnjost i budućnost - sopstvenu i svoje države. Ona je, za razliku od oficijelnih laičkih mislilaca i ideologa, sasvim razumjela suštinu i posljedice fatalnog obrta u crnogorskoj istoriji, početkom XVIII vijeka. Shvatila je kuda vodi i u što se zakonito pretvara žrtvovanje strategije pragmatske ekvidistance prema okruženju zarad "bliskosti" sa geografski i svakako drugo dalekim "jednorodnim saveznikom". I hrabro je povukla jedini odgovarajući potez: fantazmagoričnim i farsičnim "pravoslavnim transferzalama" i "sveslovenskim vertikalama", suprotstavila je svoj nepatvoreni sveljudski ekumenizam. Upravo onako, kako i priliči jednom istinskom duhovnom stožeru u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj državi. I kao odgovara i slovenstvu i pravoslavlju.

Zatim, Crnogorska pravoslavna crkva je, za razliku od zbunjene i zbunjujuće retorike i politike crnogorskih svjetovnih vlasti demonstrirala jasan i kosekventan, razuman i razložan pristup akutnim problemima i kontraverzama u srpsko - crnogorskim odnosima. Ona se nije zavaravala iluzijom da će drugoj strani doskočiti marifetlucima i na prostoru njene apsolutne i agresivne dominacije izboriti za sebe pravo na "pola u svemu". I nije izbjegavala, iz "taktičkih" ili ko zna kojih drugih razloga, da svojim sljedbenicima i svijetu kaže da je bila i da ima pravo da bude autokefalna. Zato se i nije zadržala na slijepom kolosjeku beskrajnog iščekivanja da joj drugi otvori prolaz u svijet i život, već se sama latila toga posla.

Dalje, duhovnim otporom hegemoniji i zalaganjem da se ljudima vrati oduzeto im pravo da sami odlučuju o bitnim pitanjima svog života, Crnogorska pravoslavna crkva je postala moralnom silom, čiji uticaj na društvene procese u Crnoj Gori više nije moguće apstrahovati. Njeno materijalno siromaštvo, zbog nasilno joj oduzetih dobara, čini je u tom pogledu još superiornijom. Štoviše, tek iz tog ugla može da se sagleda, i shvati, zašto imaoci krivo stečene imovine i privilegija uporno ponavljaju da "nije vrijeme" za bilo kakve suštinske promjene datog, da bi svaki ozbiljan pokušaj u tom pogledu bio rizik "sa nesagledivim posljedicama". Sada je i manje upućenima jasno: strategija čekanja suvisla je utoliko što pokazuje da s njenim tvorcima i akterima Crna Gora nema kud i ne može naprijed.

Najzad, Crnogorska pravoslavna crkva se faktom svog postojanja iskazuje, s jedne strane, kao prvi pravi rezultat demokratskih promjena u Crnoj Gori i, s druge strane, kao za sada najsnažniji i najdjelotvorniji generator demokratizacije same. Tek s Crnogorskom pravoslavnom crkvom, i tek zahvaljujući njoj, vjerujući pravoslavci u Crnoj Gori stekli su mogućnost da iskušaju svoje prirodno pravo da biraju organizaciju u okviru koje će vršiti vjerske obrede i demonstriraju građansku kuražnost da u tom izboru istraju. Vrijednost tog "eksperimenta" utoliko je veća, što su ljubav prema autentično svojem, nacionalni identitet, etički integritet i želja za slobodom da se iskaže pravo na izbor, odnijeli prevagu nad anatemama i opstrukcijama, zastrašivanjima i zabranama, prijetnjama i oružanim napadima od strane "pravovjernih" i njima naklonjenih "čuvara poretka".

U tim činjenicama, prije i mnogo više nego u bilo čemu drugom, treba tražiti i uzroke i objašnjenja:

a)      snažnog, nezaustavljivog povećanja broja vjerujućih u Crnoj Gori, koji pristupaju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi;

b)      okupljanja oko Crnogorske pravoslavne crkve ne samo vjerujućih Crnogoraca, nego i mnogih pripadnika drugih nacija i vjeroispovijesti;

c)      ugleda koji Crnogorska pravoslavna crkva uživa u širokim krugovima onih koji nijesu vjernici u religijskom smislu, ali jesu demokrate i vjeruju u moć čovjeka da, izvan domašaja sile i represije, uređuju sebi miran i pristojan život;

d)      izrastanja Crnogorske pravoslavne crkve u stožer otpora asimilatorskim nasrtajima na nacionalni i državni identitet i integritet Crne Gore, odnosno simbol borbe za njenu slobodu, samostalnost i suverenost.

Iz rečenoga se snažno i neumoljivo nameće zaključak: za sve koji se okupljaju oko Crnogorske pravoslavne crkve, pravo da se bude svoj na svome predstavlja prvi, najviši i najvažniji emanat i postulat Božje i ljudske pravde.

Treba li, stoga, da čudi što u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja ih tome uči i k tome vodi, svi oni vide svoju crkvu? Treba li, stoga, da čudi što oni put Crnogorske pravoslavne crkve smatraju svojim putem? Treba li, stoga, da čudi što svi oni taj put vide kao put istinske nade? Treba li, stoga, da čudi što Crnogorsku pravoslavnu crkvu i laici smatraju svetom?

Ne, ništa od toga ne treba da čudi. Čudo bi bilo da je drugačije.

15. septembar 2000.

Prof. dr Radovan RADONJIĆ

Copyright ^© 2000. Crnogorska pravoslavna crkva. Sva prava zaštićena.
Sa blagoslovom Njegovog Visokopreosvještenstva Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog Mihaila
Kontakt adresa: webmaster@moc-cpc.org
Copyright ^© 2000. Montenegrin Orthodox Church. All rights reserved.
With blessing of His Beatitude Mihailo, Archbishop of Cetinje and Montenegrin Metropolitan.