INTERVJU NJEGOVOGA VISOKOPREOSVJEŠTENSTVA MITROPOLITA MIHAILA

(Nedjeljna Dalmacija, 18. avgust 2000. godine, novinar Sandra Carić)

Tokom svojega školovanja studirao i na katoličkom bogoslovnom fakultetu u Rimu, svještenik u Grčkoj pravoslavnoj crkvi u Rimu, đe je i rukopoložen, potom arhimandrit u Crnoj Gori, 15.03.1998. hirotonisan u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi od strane Bugarskog patrijarha Pimena i sedam episkopa i mitropolita u crkvi Svete Paraskeve u Sofiji, ustoličen za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve, na Cetinju 31. 10. 1998. godine. Ovo je tek kratka biografija Njegovoga Visokopreosvještenstva Mitropolita Mihaila, vrhovnoga poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, čiju autokefalnost i danas odriče Srpska pravoslavna Crkva. O istoriji, sadašnjosti, ali i budućnosti crkve na crnogorskim prostorima i njezinoj vjekovnoj borbi da sačuva svoju samostalnost razgovarali smo sa Mitropolitom Mihailom u njegovoj rezidenciji na Cetinju.

- Zanimljivo je da sam tokom svojega školovanja na prizrenskoj bogosloviji, koja je u okviru Srpske pravoslavne crkve, nakon dvije-tri godine morao napuštiti tu duhovnu akademiju jer sam kao Crnogorac bio nepoželjan. Tada to nijesam znao i nijesam bio svjestan što mi se događa, no vrijeme je pokazalo da je razlog bio upravo moje porijeklo.

? Dok ste pripovijedali o svojem školovanju i svješteničkim titulama koje jednako priznaju i katolička i pravoslavna crkva, kazali ste kako postoji mnogo toga što povezuje obije crkve, a manje onoga što ih razdvaja. Zbog čega onda toliko sukoba, netrpeljivosti i nesuglasica kroz istoriju, pa i danas?

- Jedan poznati bugarski teolog svojevremeno je kazao kako "između katolicizma i pravoslavlja u osnovi nema nikakve razlike, samo kada ne bi bilo rimskoga Pape". No, ako se vratimo u istoriju, sve se zakomplikovalo onoga trenutka kada se pojavio pojam "ex catedre", odnosno crkvena odluka o nepogrešivosti Pape. Ona je podgrijala sukob i još više udaljila Istočnu i Zapadnu crkvu. A udaljavanje crkava i kvarenje odnosa počelo je već u četvrtom vijeku sa pojavom cara Konstantina, koji je 330. godine proglasio Konstantinopolj glavnim gradom Istočnoga rimskoga carstva, dok je na zapadu  ostao rimski papa. U tom je trenutku počelo nadmetanje između istočne i zapadne crkve za prestiž - ko će biti prvi, a ko drugi. Naravno da je Rim uvijek prvi, sviđalo se to nekome ili ne. No, gledajući u temeljima i proučavajući učenja obiju crkava, i Rim i Konstantinopolj dva su hrišćanska centra koja se u osnovi ne razlikuju mnogo. Primjera radi, katolička crkva priznaje Petra, a pravoslavna Andriju, koji su bili rođena braća. Takvih je podudarnosti mnogo, i zato bih mirne duše mogao kazati da su Istočna i Zapadna crkva dva plućna krila, no neka različita učenja kroz istoriju su ih međusobno udaljila.

? Kad ste spomenuli crkvenu odluku o nepogrešivosti Pape, čini mi se zanimljivim ovdje se prisjetiti nedavne posjete pape Jovana Pavla II Jerusalimu, kojom se javno izvinio za sve pogreške Crkve prema Jevrejima, sva proganjanja i vjerske ratove. Nije li time sam Papa opovrgnuo tvrdnje o nepogrešivosti Crkve, a time posredno i svih papa?

- Zapadna crkva tumači da nepogrešivost Pape vrijedi u onom trenutku kada on govori "ex catedra", odnosno kada donosi crkvene odluke koje obvezuju sve vjernike. No, ako se polazi od činjenice da smo svi mi Božja stvorenje i da smo grešni, nepogrešiv je jedino Gospod Isus Hristos. Ipak, udaljavanje Zapadne i Istočne crkve uzrokovano je čisto političkim sadržajima, daleko više nego kanonskim i crkvenim učenjima, i ja lično mislim da se tada naprosto tražio neki razlog za sukob. I nije jedini razlog sukoba neprihvaćanje "ex catedre" od strane Istoka. U ime Crnogorske pravoslavne crkve, ali i u svoje lično ime mogu kazati da je problem "ex catedre" u ovom trenutku najznačajniji i on jedini još održava tu udaljenost, koja se iz dana u dan sve više približava. Vjerojatno zbog toga što to nije kanonski, već čisto politički problem. Sve ostale različitosti postupno su prevladane. S druge strane, u šestom vijeku bilo je razlika u učenju između Istočne i Zapadne crkve kada je riječ o vjerovanju, odnosno o porijeklu Duha Svetoga, potom i razlike u tumačenju bezgrešnoga začeća. To su čista filozofsko-teološko-dogmatska učenja, o kojima se raspravljalo na Vaseljenskim saborima, na kojima su sudjelovali predstavnici obiju crkava. Dobro je poznato da su razlike dovele do konačnog obračuna 1054. godine. No ja čvrsto vjerujem da će pojava ekumenizma, koji je vrlo jak, kao i novo nastojanje da se stigne do jedinstva hrišćanstva s vremenom postići kompromise. Zanimljivo je kako je razlika bio i oko kalendara, no ključan trenutak sukoba unutar Istočne crkve, odnosno nekih istočnih crkava i Carigradskog patrijarha, stigao je u trenutku kada je Grčka pravoslavna crkva uvela novi gregorijanski kalendar. Tada je na istoku tumačeno kako je to trenutak kada Carigradska crkva otvara put kontaktu sa jereticima Zapada. No, kada pogledate neke crkvene praznike, vidjet ćete da je većina njih istovjetna, sa svega nekoliko dana razlike.

? Pa ako je činjenica da nas mnogo više toga vezuje negoli razdvaja, zbog čega je čak i savremenim teolozima toliko teško naći zajednički jezik?

- Mislim da se on sve više nalazi i upravo je zbog toga ekumenistički pokret toliko važan, kao i to da u njemu sudjeluje što je više moguće svještenika. Ipak, ovdje bih htio napomenuti kako Srpska pravoslavna crkva još i danas smatra da su prvi kontakti Carigradskog patrijarha Atinagore I sa Vatikanom bili zapravo put kojim se dozvolilo jereticima da umjesto Hrista u hrišćanstvo uvedu Antihrista! Uprkos tome, kontakte Istočne i Zapadne crkve nastavili su i Atinagorini nasljednici, primjerice Dimitrije I, kojeg SPC takođe smatra jeretikom, a potom i mnogi drugi. Nažalost, takvo razmišljanje prevladava i danas i mnogi su pravoslavni svještenici, koji su kroz istoriju zastupali ekumenizam, još uvijek u očima SPC-a jeretici.

? Kako SPC u današnje vrijeme uopšte tumači razliku između Hrista i Antihrista?

- Crkva jasno tvrdi da je Hrist prisutan u svima nama, no SPC drži da, obzirom na neprihvaćanje kontakata sa Vatikanom, Antihrist leži u liku rimskoga Pape. Naime, SPC još uvijek smatra da Papa zapravo želi uništiti Hrista kako bi umjesto njega zavladao na zemlji. Ne treba biti veliki teolog da se shvati kako u takvom tumačenju nema ni teoloških ni istorijskih osnova. Uostalom, 1993. godine mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije bio je u posjeti papi Jovanu Pavlu II i čak ga je poljubio u ruku. Kako je moguće iskazivati takvu čast čovjeku za kojega smatraš da je jeretik? Posjeta nekih pravoslavnih svještenika iz raznih dijelova svijeta Papi posljednjih godina bilo je više. A u isto vrijeme SPC izdaje knjigu sa naslovima "Ekumenizam i vrijeme otpadništva", u kojoj se takve posjete nazivaju "povredama jedinstva sestrinskih crkava". U toj je knjizi osuđivan čin zajedničkog blagoslova jedne crkve od strane katoličkog i pravoslavnog svještenika, te se poziva na isključenje iz pravoslavne crkve svih onih svještenika koji čak i zajednički mole sa "jereticima" katolicima. Na to svako razuman nema što kazati. Zbog čega bi se, primjera radi, mene trebalo smatrati antihristom ako se krstim sa pet prstiju umjesto sa tri? To su smiješne stvari i nemaju veze sa vjerskim slobodama. Vrhunac netolerancije SPC-a leži u pravilu, koje je još uvijek na snazi, a koje kaže da, ukoliko se u nekoj pravoslavnoj crkvi vrši katolička liturgija, takav hram treba "očistiti od jeretika". To ne samo da nije prihvatljivo, to je strašna optužba i moralni zločin koji ne vodi ničemu drugome nego moralnome slomu.

? Činjenica je da su mnogi od pravoslavnih svještenika, pa i onih vrlo visokoga ranga koje ste spominjali, studirali katoličke bogoslovske fakultete u Rimu. Što se to prelomilo u njima i kako to da takve osobe odjednom postaju ljuti protivnici katolicima?

- Nema tu nikakvog ličnog uvjerenja. Uzrok leži u političkim pritiscima i pritiscima Crkve koja je uvjerena da tao postiže neki viši cilj. Ja se moram zapitati da li ti ljudi uopšte vjeruju u Boga. Jer, Crkva nas uvijek uči da sa onim ko  krene nekom stranputicom treba razgovarati, a ne ga tek tako ekskomunicirati i proglasiti jeretikom. I na prostoru Crne Gore nema stvarne razlike u pravoslavnim učenjima, jedina je težnja SPC-a da zadrži politički uticaj i objekte u svojem vlasništvu.

? Od kada seže autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve?

- CPC je faktički samostalna od 1603. godine, kanonski je autokefalna od 1766., pa sve do 1920. godine, a tu njezinu autokefalnost 1850. godine priznaje Ruska pravoslavna crkva, a 1855. godine Carigradska patrijaršija o čemu svjedoči i Atinska Sintagma iz iste godine. Apsurdna je situacija da je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije nedavno tražio od ruskoga patrijarha Alekseja II da izbriše tu odredbu jer je to, po njemu, "bila greška"! S druge pak strane Srpska pravoslavna crkva priznaje autokefalnost crnogorske crkve "sve do nasilnog prisajedinjenja 1920. godine" u "Crkvenom pravu" iz 1970. godine. Do 1920. godine ne postoji srpski patrijarhat, već se on nalazi pod carigradskim patrijarhatom, dok je u isto vrijeme Crnogorska pravoslavna crkva uvijek imala mitropolita kojega je birao narod slobodnom voljom, čiju je hirotoniju potom obavila neka od Istočnih crkava. Godine 1918. je stvorena Kraljevina SHS, pri čemu je Crna Gora izgubila samostalnost. Nasilno je pripojena Srbiji, proćeran je kralj Nikola i ukazom nestaju i Crna Gora i Crnogorska pravoslavna crkva. Svima koji prate istorijska događanja jasno je da je taj potez stvaranja ondašnje Jugoslavije zapravo bio tek izgovor za stvaranje Velike Srbije. Današnja SPC priznaje jedino takvu odredbu, jer još uvijek smatra kako je Crna Gora zapravo srpska pokrajina i da su  Crnogorci zapravo Srbi. No, mislim da su se malo prevarili i da im takvo nastojanje neće uspjeti. Crna Gora je danas obnovljena država i niko joj više ne može osporiti postojanje. Doduše, mi nijesmo veliki, no vjerujem da ćemo se uspjeti odbraniti, nadam se ne oružjem i silom već mirno.

? Vjerujete li doista da će osamostaljenje Crne Gore teći mirno i da će oružani sukob biti izbjegnut?

- Na ovim prostorima postoje dvije struje, ili preciznije kazano dvije strane. Na jednoj strani su suprostavljanja između državne politike Srbije i državne politike Crne Gore, dok je na drugoj strani suprostavljanje između dvije crkve, srpske i crnogorske oko državotvornih, nacionalnih i duhovnih pitanja. Sve što se događa između dviju država na političkom planu, SPC i Srpska mitropolija u Crnoj Gori jednako primjenjuju na crkvenom planu. Ako bi se nešto dogodilo u narušavanju mira na ovim prostorima, vjerujem da se uzrok sasvim osnovano može naći i u militantnom ponašanju Srpske pravoslavne crkve. A što se tiče pitanja hoće li na ovim prostorima doći do žešćih sukoba, čini mi se da su oni već i prije mogli izbiti. No Srbija i te kako zna da Crna Gora nije Kosovo i potez namjernog izazivanja oružanih sukoba bio bi katastrofalan ne samo za Srbiju nego i za Crnu Goru. Teško je i kazati što bi se dogodilo da sukobi zaista izbiju. No, lično vjerujem da do toga neće doći. Ovakva Jugoslavija se ne može više održati. Neko je dobro primijetio da se Srbija proteklih deset godina sve više sužava i da će na kraju biti svedena na Beogradski pašaluk. I istorija nas uči da agresor uvijek gubi rat. Ja sam ipak uvjeren da srpski narod nije loš, ali su loši njihovi vođe koji ih guraju u propast. Jednako tako treba se zapitati zašto je prošla crnogorska vlast krenula u napad na Dubrovnik. Što su uopšte Crnogorci radili oko Dubrovnika i što nam je to trebalo?

? Sukoba je, čini se, već bilo. Što se nedavno dogodilo u Njegušima?

- Na prostoru Crne Gore postoji oko 650 pravoslavnih crkava i manastira koje je prisilno preuzela SPC. Oni uporno nastoje stvoriti prostor za sukobe, što mi uporno izbjegavamo. U selu Njeguši mještani su nedavno službenim dokumentom koji je potpisalo 1300 osoba vratile 15 crkava u posjed CPC-a. Primopredaji toga dokumenta prisustvovali su vrlo ugledni građani Crne Gore, naučnici i crkveni predstavnici, a bilo je tamo i nasljednika dinastije Petrovića na čelu sa prestolonasljednikom princom Nikolom II. U isto vrijeme kada se odvijao taj skup i služenje crkvene liturgije nakon primopredaje dokumenta, svoju su liturgiju željeli održati i svještenici SPC-a, i to u crkvi odmah pored one u kojoj smo mi služili svoju liturgiju. Na sreću, policija je njih odvojila i uputila ih u neku drugu crkvu kako bi spriječila sukobe. Mi na svaki način nastojimo izbjegavati sukobe i ne davati povoda za napade, iako sam i ja lično bio izložen fizičkim napadima, a jednom je čak bio razbijen i automobil kojim se služim. Mitropolit Amfilohije sve je više svjestan da će prije ili kasnije morati otići iz Crne Gore i predati sve crkvene objekte CPC-u. Nažalost, on ne bira sredstva u nastojanju da to spriječi, a pritom zloupotrebljava i manipuliše običnim ljudima. Nedavno je, primjera radi, SPC javno napala i predsjednika Mila Đukanovića jer je vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve čestitao Vaskrs. To najbolje kazuje o njihovom načinu razmišljanja. Stav CPC-a je da svoju liturgiju SPC može vršiti i u onim crkvama koje će se vratiti u posjed crnogorske crkve, ukoliko se prethodno najave, no Amfilohije to ne želi prihvatiti.

? Možete li odrediti koliko vjernika u ovom trenutku prihvata Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao svoju matičnu, a koliko ih je još pod okriljem SPC-a?

- Na prostoru Crne Gore brojni su vjernici katoličke pa i muslimanske ispovijesti, ali i drugih vjera i konfesija. Velika je većina njih za samostalnu Crnu Goru. No ako se ograničimo samo na pravoslavne vjernike, a pravoslavaca je u Crnoj Gori oko 70 posto, uvjeren sam da bi se ovoga časa već više od dvije trećine Crnogoraca na referendumu opredijelilo za samostalnu državu. Što se tiče Crnogorske pravoslavne crkve, rekao bih da je sada ubjedljiva većina vjernika pod njezinim okriljem.

? Kakvo je ovoga časa duhovno stanje Crnogoraca, odnosno koliko su Crnogorci stvarni vjernici, a koliko se okreću crkvi iz tradicionalističkih razloga?

- U Crnoj Gori je specifična situacija, jer ovdje ljudi nisu previše crkveno odgajani i ne drže toliko do same liturgije kao npr. katolici, no oni odlaze u crkvu kada osjete potrebu za Bogom. Zanimljivo je da Crnogorci otvoreno prihvataju druge vjere i poštuju drugačije načine molitve i da su na svoj način duhovni. Ne kažem da i ovdje nema ateista, iako je ateizam relativan pojam, jer i ti ljudi u nešto vjeruju. No čini mi se da su se Crnogorci počeli okretati crkvi videći da su bili u zabludi oko nekih ideoloških opredjeljenja. Rekao bih da su se probudili i da su shvatili da ne mogu opstati bez vjere, istorije, bez nacije i vlastitoga jezika. U suprotnom, postane li ovo srpska država, Crnogorci će zauvijek nestati sa ovih prostora.

? Kada smo prije nekoliko dana dogovarali ovaj naš razgovor, u jednom ste trenutku kazali kako će "SPC morati otići sa ovih prostora". Kako će, po Vama, ići taj proces?

- Obzirom na to kako se sada ponaša i što danas radi,  SPC će zaista morati napustiti ovaj prostor, jer će u suprotnome uvijek izazivati sukobe. Niko ne osporava pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da ima svoju dijecezu u Crnoj Gori, ako ima vjernika. Ali ona nema pravo, niti može prisvajati i otimati crkvene objekte koji pripadaju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, crnogorskoj državi i narodu. Povratak objekata,koje je uzurpirala SPC, a ima ih, kao što sam već prije spomenuo, oko 650, neminovan je i on je već počeo. SPC na ovim prostorima ima svoju mitropoliju od 1920. godine,kada je ukinuta autokefalna CPC. Vjerujem da će se SPC povući i prepustiti prostor CPC-u zavisno od toga kako će se odvijati stvari između Crne Gore i Srbije. Ako, naime, procijene da postoji makar i najmanja mogućnost da se ovdje na silu zadrže i srpska država i srpska crkva, oni će nastojati iskoristiti tu mogućnost ne prežući čak ni od upotrebe sile. Trebate znati da je u ovom trenutku već više od 70 posto svještenika pripadnika SPC-a naoružano. Čak, ja vjerujem da ovoga časa u manastiru ovdje na Cetinju ima više oružja nego što ga ima cetinjska policija, a SPC neprestano dovodi nove i nove svještenike kako bi se povećao njihov broj. A kada razgovarate s tim ljudima, svi će vam oni stalno tvrditi kako oni borave na srpskome tlu, kako su sve crkve zapravo srpske i kako na ovim prostorima nema ničega crnogorskoga. Negirati, dakle, jednu crkvu koja vjekovima opstaje na nekom prostoru, presedan je ne samo u Evropi nego i u svijetu.

? Na kraju, da ne ističemo samo negativnosti o postojanju i ponašanju Srpske pravoslavne crkve na crnogorskim prostorima kroz istoriju pa sve do današnjih dana, ima li nešto pozitivno što biste mogli istaknuti i što bi možda u budućnosti bilo temelj za uspostavljanje boljih odnosa između CPC-a i SPC-a u Crnoj Gori?

- Negativnosti o kojima smo razgovarali svakako se ne odnose na čitav tok istorije Srpske pravoslavne crkve. No, ako se osvrnemo na službeni stav SPC-a oko ratnih događanja proteklih deset godina na prostoru bivše Jugoslavije, u vrhu SPC-a ni uz najbolju volju ne mogu naći niti jedan pozitivan primjer. Podsjetit ću samo na onaj zlosretni Memorandum SANU, čije je stavove podržala i prihvatila i SPC. Vrh SPC-a mislio je jednako kao i potpisnici Memoranduma, i danas misli jednako kao i vrh srpske države. Nema samo Crna Gora takvo iskustvo sa SPC-om, jer su se oni jednako ponašali i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Mnogi od tih ljudi iz vrha SPC-a žele jedino obračun, krv i nož. Nemojte zaboraviti da je mitropolit Amfilohije još tamo 1991. ili 1992. godine na Cetinje doveo i Arkana sa njegovim ljudima kako bi branili Cetinjski manastir od Crnogoraca!!! Isti taj čovjek je nedavno kazao kako će, ukoliko se general Ratko Mladić i Radovan Karađić privedu u Hag i ukoliko ih optuže za ratne zločine, i on otići na sud kako bi se i njemu sudilo za iste zločine! Tu se zaista nema što dodati. Ipak, da ne budem baš potpuno negativan, kazaću da je bilo časnih izuzetaka, odnosno dobrih episkopa i svještenika koji su željeli dobro svome narodu. Primjera radi, jedan od njih je i šabački episkop Lavrentije, čovjek koji je otvoren za kontakte sa predstavnicima drugih vjera. Ima i onih koji sudjeluju na ekumenskim sjednicama. No, to su nažalost pojedinačni slučajevi. Ako posmatrate cjelokupnu situaciju u SPC-u i njihove stavove koji prevladavaju, bojim se da tu nema mnogo pozitivnoga.

OKVIR 1:

Srpska istoriografija u kontinuitetu nastoji da prazninu u srpskoj istoriji, nastalu zbog petovjekovnoga ropstva pod Turcima, nadomjesti slavnom istorijom Crne Gore, crnogorskoga naroda i Crnogorske pravoslavne crkve. Crna Gora je vjekovima bila luča i Pijemont slobode na porobljenome Balkanu. Čak se radilo i na tome, u vrijeme kada je Balkan bio porobljen od strane Turaka, da se vjerski pravoslavni centar iz Carigrada prenese na slobodno Cetinje.

Razgovarala: Sandra Carić

Copyright ^© 2000. Crnogorska pravoslavna crkva. Sva prava zaštićena.
Sa blagoslovom Njegovog Visokopreosvještenstva Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog Mihaila
Kontakt adresa: webmaster@moc-cpc.org
Copyright ^© 2000. Montenegrin Orthodox Church. All rights reserved.
With blessing of His Beatitude Mihailo, Archbishop of Cetinje and Montenegrin Metropolitan.